31. maja svake godine obilježava se Dan bijelih traka i na taj dan se svijet prisjeća stradanja Bošnjaka i Hrvata 1992. godine od strane velikosrpske vlasti u Prijedoru.
Naime, 31. maja 1992. godine vlasti u Prijedoru su putem lokalnog radija izdale naredbu o etničkoj segregaciji nesrpskog stanovništva Prijedora, te po ugledu na nacističke naredbe iz II svjetskog rata naložili da Bošnjaci i Hrvati istaknu bijele zastave na svoje prozore, a da prilikom kretanja gradom nose bijele trake oko ruke.
No, pobunjeničke aktivnosti preotimanja vlasti od demokratskih izabranika u Prijedoru počele su mjesec dana ranije.
Hronološki slijed događanja u Prijedoru i regiji
- Krajem aprila politički predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) su se putem medija usaglasile sa stajalištem predstavnika Stranke demokratske akcije (SDA) i opozicije da će se u Prijedoru očuvati mir.
- Ali, ubrzo poslije obećavajućih izjava, tačnije 29 aprila 1992. godine, jedinice tada već agresorske Jugoslovenske narodne armije ( JNA ) upadaju u Prijedor, a stanovnici se proglasom obavještavaju, da ujutro upale Radio Prijedor, kako bi o svemu bili obaviješteni.
- Ujutro, 30. aprila, uz pjesmu Marš na Drinu, čita se proglas samoproglašenog Kriznog štaba srpskog naroda na čelu sa, kasnije presuđenim ratnim zločincem, Milomirom Stakićem. Tada SDS tvrdi da će osigurati bezbjedan život svih građana, te da neće dozvoliti rat. Dakle, na taj dan SDS uz pomoć policijskih struktura i JNA preotima vlast u Prijedoru, a prof. Muhamedu Ćehajiću izabranom predsjedniku općine Prijedor i ostalim demokratski izabranim čelnicima, Bošnjacima i Hrvatima, zabranjen je pristup njihovim kancelarijama. Milomir Stakić je do preotimanja vlasti bio zamjenik prof. Muhameda Ćehajića. Novi šef prijedorske policije Simo Drljaća izvijestio je svoga nadređenog iz banjalučkoga Centra službe bezbjednosti Stojana Župljanina, da je u preuzimanju vlasti sudjelovalo 1587 policajaca srpske nacionalnosti. Navedeni Simo Drljaća će poslije rata biti optužen za zločine u Prijedoru, ali je prilikom hapšenja poginuo;
- 21. i 22. maja 1992. godine donesena je odluka o općoj mobilizaciji srpskog stanovništva. U svom djelu "Briševo – izbrisano selo 1992. godine", o masovnoj mobilizaciji u Prijedoru 1992. godine, dr. Jasmin Medić piše: "Glavnu ulogu u pripremama i napadima, zajedno s policijom, imala je Vojska Srpske republike Bosne i Hercegovine (VSrRBiH). Njezin zapovjedni kadar iz 1. krajiškoga korpusa, u čijoj je zoni odgovornosti bio i Prijedor, naredio je 21. maja opću mobilizaciju. Istu odluku potvrdila je, potpisom Milomira Stakića, srpska prijedorska vlast dan kasnije. U sklopu priprema za napade na području prijedorske općine, Simo Drljača tokom maja 1992. naređuje masovnu mobilizaciju rezervnoga sastava policije, povećavajući je za čak 1139 pripadnika u odnosu na april, prije preuzimanja vlasti. Obećanja nove vlasti da nasilja u prijedorskoj općini neće biti bila su samo način da se finaliziraju detaljne pripreme za napade na bošnjačka i hrvatska naselja.";
- 23. maja je došlo do napada na bošnjačko selo Hambarine i tada počinju zločini. Tog dana su u poslijepodnevnim satima oteli prof. Muhameda Ćehajića, demokratski izabranog predsjednika općine Prijedor, a u narednom periodu, nakon formiranja logora, prebačen je u logor Omarska, gdje je i ubijen. Iz zarobljeništva prof. Ćehajić je pisao svojoj supruzi:
"Od moga odlaska, 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom
svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar,
i prosto ne mogu da shvatim da je ovako šta moguće... Pitam se samo kome sam se i sa
čim tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali, ja ipak vjerujem u pravdu, istinu i
to da će se sve razjasniti.";
- 24. maja napadnuto je područje Kozarca, a u periodu od 24. do 26. maja formiraju se logori: Omarska, Trnopolje i Keraterm;
- 27. maja počinje granatiranje hrvatskog sela Briševo;
- 30. maja, nakon što su vidjeli šta se dešava bošnjačkom i hrvatskom stanovništvu, jedna grupa bosanskih patriota pokušala je da oslobodi Prijedor i vrate ga demokratski izabranoj vlasti. Na žalost u tome nisu uspjeli, pa je od strane samoproglašene srpske vlasti nastvaljeno etničko istrijebljenje nesrpskog stanovništva. Tada je uslijedio napad na Stari grad, dio Prijedora gdje su također Bošnjaci bili u većini.
- Dan poslije, 31. maja je izdata naredba da građani Prijedora, koji nisu Srbi, odnosno Bošnjaci i Hrvati, istaknu na svojim domaćinstvima bijele zastave i da prilikom kretanja gradom oko ruke nose bijele trake.
"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice", glasila je naredba.
Do 31. maja 1992. godine već je bilo ubijeno nekoliko stotina Bošnjaka i Hrvata, do tada su bili formirani logori i do tada su bila zabilježena ubistva u određenim logorima, naročito u Omarskoj.
U Prijedoru je od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 ljudi, a kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje, te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, žena i djece nesrpske nacionalnosti. U tom periodu u Prijedoru je ubijeno 3.176 civila, uglavnom nesrpske nacionalnosti od čege je ubijeno 102 djece. U toku rata progonima i ubistvima potpuno je promjenjena etnička slika Prijedora i okoline. Preživjeli građani Prijedora i potomci stradalih građana Prijedora, pripadnika bošnjačkog i hrvatskog naroda, cijele tri decenije ne uspijevaju od prijedorskih vlasti dobiti odobrenje za izgradnju spomenika u znak sjećanja na 102 ubijene prijedorske djece.
Slika iznad prikazuje obilježavanje Dana bijelih traka i sjećanja na zločine u Prijedoru ispred zgrade Ujedinjenih nacija u Ženevi 31. maja 2015. godine. Učesnici su tog dana trake koje su nosili na rukama vezali za ulaznu ogradu zgrade Ujedinjenih nacija kao simbolični podsjetnik na masovna protjerivanja i monstruozna ubijanja nesrpskog stanovništva u Prijedoru, te na vrstu zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992-1995 od strane velikosrpskih pobunjenika.
Reklame
Zločini u Prijedoru kroz presude krivičnih sudova
Gore spomenuti ratni zločinac Milomir Stakić (19.1.1962., Marićka, Bosna i Hercegovina), predsjednik samoproglašene Skupštine srpskog naroda općine Prijedor, predsjednik Savjeta za narodnu obranu iste općine i predsjednik ratnog predsjedništva tokom rata u Bosni i Hercegovini na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju/ICTY presuđen je zbog ratnih zločina na 40 godina zatvora.
Memorijalni centar (MC) Srebrenica i Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) 2021. godine predstavili su rezultate istraživanja o presuđenim prijedorskim zločincima, pod nazivom "Zločini u Prijedoru kroz presude krivičnih sudova", koji su nastavak istraživanja o Srebrenici. Pored presuđenog ratnog zločinca Milomira Stakića, do 2021. presuđeni su ujedno u nastavku navedeni počinitelji ratnih zločina.
Predrag Banović, stražar u logoru Keraterm u Prijedoru učestvovao je u zlostavljanju i progonu zatočenika nesrpskog stanovništva 1992. godine. Tužilaštvo ga je optužilo za zločine protiv čovječnosti zbog progona, nehumanih djela, mučenja i kršenja zakona ili običaja ratovanja zbog ubojstva i okrutnog postupanja na temelju individualne kaznene odgovornosti. Osuđen je na osam godina zatvora. Priznao je krivicu 2003. godine.
Damir Došen bio je vođa smjene straže u logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Optužen je za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon, nehumano postupanje i mučenje, te vrijeđanje osobnog dostojanstva, mučenje i okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Došen je osuđen na pet godina zatvora.
Duško Sikirica je bio komadant obezbjeđenja u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Sikirica se prvobitno izjasnio da nije kriv po svim optužbama. Kasnije se, u sklopu sporazuma o priznanju krivice, izjasnio krivim po jednoj optužbi za progon kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen je na 15 godina zatvora 2001. godine, ali je pušten na slobodu 2010. godine.
Dragan Kolundžija je bio vođa smjene straže u zloglasnom zatočeničkom logoru Keraterm kojim su upravljali bosanski Srbi 1992. godine. Osuđen je na tri godine zatvora. Dragan Kolundžija priznao je krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti 2001. godine. Osuđen je na tri godine zatvora, ali u decembru 2001. godine dopušten mu je prijevremeni otpust.
Darko Mrđa bio je pripadnik tzv. "interventnog voda", posebne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru, 1992. godine. Priznao je krivicu 2003. godine za zločine protiv čovječnosti, uključujući kršenje zakona i običaja ratovanja, te je osuđen na 20 godina zatvora.
Duško Tadić je bio predsjednik Mjesnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu (općina Prijedor). Duško Tadić bio je prva osoba kojoj je MKSJ sudio i osuđen je na 20 godina zatvora. Služio je kaznu u Njemačkoj sve dok mu 2008. godine nije odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Miroslavu Kvočki, profesionalnom policajacu pri policijskoj stanici Omarska, Dragoljubu Prcaću, penzionisanom policajacu i krim-tehničaru u policijskoj stanici Omarska, Milojici Kosu, vođi smjene straže u logoru Omarska, Mlađi Radiću, profesionalnom policajacu u policijskoj stanici Omarska i vođi smjene u logoru Omarska i Zoranu Žigiću, taksisti angažovanom za rezervnog policajca, suđeno je zbog poticanja, počinjenja ili pomaganja i podržavanja progona nesrpskog stanovništva na području Prijedora. Žigić je optužen na osnovu individualne kaznene odgovornosti, a Kvočka, Prcać, Kos i Radić na osnovu individualne i komadantne kaznene odgovornosti za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja za ubojstva, mučenja i nehumano postupanje. Sudska vijeća osudila su Kvočku na sedam godina zatvora, Prcaća na pet godina zatvora, Kosa na šest godina zatvora, Radića na 20 godina zatvora, a Žigića na 25 godina zatvora.
Soldat Dragomir je 23. jula 1992. godine naredio ubijanje svih muškaraca koji žive u selu Čarakovo, u istoj općini. Ovo naređenje izvršili su ljudi pod njegovom komandom, uključujući Velemira Đurića i Zorana Babića. Soldat, Đurić i Babić osuđeni su za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo i odbrana uložili su žalbu. Sudska presuda potvrđena je 2015. godine, te su Dragomir Soldat i Velemir Đurić osuđeni na kaznu dugotrajnoga zatvora u trajanju od po 21 godinu, dok je Zoranu Babiću utvrđena kazna dugotrajnoga zatvora u trajanju od 21 godinu, te je uzeta i ranije utvrđena kazna dugotrajnoga zatvora u trajanju od 22 godine izrečena pravomoćnom presudom Suda BiH od 15. februara 2013.godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna dugotrajnoga zatvora u trajanju od 35 godina.
Željko Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević su dovedeni pred MKSJ zbog rada u zatočeničkim logorima. Žalbeno vijeće MKSJ-a 2006. godine odlučilo je da Sud BiH preuzme predmet. Proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti 2008. godine.
Dušan Fuštar bio je službeni vođa smjene u logoru Keraterm. Osuđen je na 9 godina zatvora nakon sporazuma o priznanju krivice. Ovo je bio prvi slučaj upućen Sudu BiH iz MKSJ-a koji je riješen sporazumom o priznanju krivice.
Dragoje Zmijanjac, poznat i kao Zmičko, bivši je pripadnik neidentifikovane paravojne formacije. Državni sud u Sarajevu proglasio je u decembru 2016. godine Dragoja Zmijanjca krivim za odvođenje bošnjačkog civila Halila Dedića iz njegove kuće u Prijedoru u julu 1992. godine i strijeljanje, ali Tužilaštvo nije moglo dokazati da je Zmijanjac zločin počinio kao dio raširenog i sistematskog napada na području Prijedora. Osuđen je na šest godina zatvora.
Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić, bivši su pripadnici policije bosanskih Srba, osuđeni su na ukupno 79 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene u Prijedoru i na Korićanskim stijenama u zapadnoj Bosni i Hercegovini.
Damir Ivanković je 1992. godine bio pripadnik policijske stanice Prijedor i interventnog voda policije iz Prijedora. Priznao je krivicu za pratnju konvoja od najmanje 16 autobusa, prikolica, kamiona i kamiona-prikolica u kojima se nalazilo više od 1.200 pretežno muslimanskih (i određen broj hrvatskih) civila. Ivanković se izjasnio krivim i obvezao se svjedočiti u postupku protiv ostalih optuženih, što je i učinio 2009. godine.
Gordan Đurić bio je pripadnik srpske specijalne policijske jedinice pod nazivom "Interventni vod". Državno tužilaštvo je 8. januara 2009. godine podiglo optužnicu protiv Gordana Đurića i još sedam bivših policajaca iz Prijedora za zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na osam godina zatvora.
Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti zbog sudjelovanja u ubijanju Bošnjaka i Hrvata iz grada Prijedora. Osuđeni su na po 23 godine.
Žalbeno vijeće Suda Bosne i Hercegovine proglasilo je Sretka Pavića krivim za ratne zločine u julu 2020. godine. Pavić, koji je u vrijeme počinjenja zločina služio u Volarskoj četi 6. ljubijskog bataljona, osuđen je na 11 godina zatvora.
Lista presuda za zločine u Prijedoru nije konačna, jer se mnogi procesi za ratne zločine i danas vode.
Izvor: Bosona.net