Prof. dr. Dženana Efendić Semiz
Rijetko je u svijetu jedan narod uspio da u posljednjih 150 godina proširi svoj državni teritorij i protjera nesrpske narode, kao što su to postigli Srbi.
Interesantno je naglasiti da se taj njihov uspjeh ne temelji na pobjedama u ratu, nego za pregovaračkim stolovima, uz podršku njihovih ratnih saveznika. Uza Srbija, koja je obuhvaćala Beogradski pašaluk, poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine proširila se teritorijalno na Kosovo, dio Sandžaka i tzv. jugoslavensku Makedoniju. U tijeku prvog Balkanskog rata srpske postrojbe su u tim područjima počinile zločin genocida nad Albancima, Bošnjacima i Makedoncima. Palili su čitava naselja ubijajući civilno stanovništvo na najprimitivniji način, noževima, sjekirama i tupim drvenim maljevima. Takav zločin nije bio zabilježen u Europi od Selidbe naroda. Progon nesrpskog stanovništva nastavio se poslije uspostave srpske vlasti, pa je došlo do masovnog iseljavanja, što je uvjetovalo izmjenu demografske strukture i provođenje srpske kolonizacije na oteta imanja prognanika.
Prvo navedeno proširenje srpskog teritorija, na kojem je provedena kolonizacija predstavlja početak realizacije političkog programa, koji je definiran u “Načertaniju” iz 1844. godine, Ilije Garašanina.
Srpska ideologija osvajanja teritorija
Srpski nacionalni program u “Načertaniju” 1844. godine polazi od obnove Dušanova carstva iz XIV. stoljeća, uz određene promjene koje su bile posljedica političkih događanja sredinom prošlog stoljeća. Ustvari “Načertanije” je postalo sinonim za velikosrpski hegemonizam u odnosu na susjedne narode. U tom nacionalnom programu polazi se od činjenice da se Srbi ne mogu zadovoljiti dobicima iz Prvog i Drugog srpskog ustanka, te da će nastaviti borbu za preuzimanje prevlasti na balkanskim prostorima. U “Načertaniju” je navedeno u kojim zemljama Srbija treba organizirati promidžbeni i obavještajni rad, radi pripreme pripajanja tih zemalja svojoj državi. Zbog toga taj program nije publiciran sve do 1906. godine. Nacionalnim programom se predviđa priključenje Bosne i Hercegovine, Bugarske, Crne Gore, sjeverne Albanije, Srijema, Banata i Bačke. Prvi put se u srpski nacionalni teritorij uključuju područja bosansko-hercegovačka i vojvođanska, koja nisu bila obuhvaćena Dušanovim carstvom. Kasnije “Načertanije” će postati srpska ideologija ne samo dinastije Obrenovića i Karađorđevića, već i svih velikosrpskih programa do onih genocidnih četničkih Stevana Moljevića i Draže Mihailovića, kao i Memoranduma SANU od 1986. godine.
Prema tome, velikosrpska hegemonistička politika zadnjih 150 godina nije se u biti promijenila, jer joj je osnovni cilj osvajanje teritorija, prodor na zapad preko Drine, progon i uništavanje nesrpskih naroda radi stvaranja Velike Srbije i to da “svi Srbi žive u jednoj državi”. Zbog toga se vrši promjena etničke strukture kolonizacijom osvojenih teritorija. Da bi proveli programsku politiku vode ratove i provode agrarne reforme na osvojenim područjima radi kolonizacije srpskog stanovništva. Mi ćemo se u našem razmatranju osvrnuti na neke aspekte agrarne reforme i kolonizacije 1918. godine.
Promjene vlasništva nad zemljišnim posjedom 1918. godine
Radi boljeg uvida u stanje vlasništva nad zemljišnim posjedom prije agrarne reforme 1918. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini, gdje je ona na najdrastičniji način provedena, koristit ćemo se posljednjim popisom zemljišnog posjeda i stanovništva po vjerskoj pripadnosti, provedenog 1910. godine u Austro-Ugarskoj. Prema tom popisu Bošnjaci-muslimani su imali 91,1%, Srbi pravoslavci 6,0%, Hrvati katolici 2,6% i “ostali” 0,3% zemljišnog posjeda.
Poslije uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bošnjački narod je došao u podređeni položaj, jer je dobio status vjerske manjine, pa mu je oduzeta politička i kulturna autonomija. Prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine na perfidan način proveden je genocid nad Bošnjacima oduzimanjem zemljišnog posjeda, uz simboličnu naknadu, koja nije nikada u cijelosti isplaćena. Preko noći su mnoge obitelji bogataša zemljoposjednika postale socijalni problemi, bez sredstava za život. Nekim obiteljima su čak uzeli gospodarske zgrade i okućnice. Počeo je proces masovnog osiromašenja bošnjačkog naroda i egzodus u Tursku.
Otetu zemlju bošnjačkih obitelji dobile su srpska domaćinstva iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske krajine, Srbije i Crne Gore. U zemljišne knjige upisali su se kao vlasnici koji ništa nisu platili za dobiveni posjed. To im je bila nagrada za to što pripadaju povlaštenoj naciji. Glavno je bilo provesti nasilno izmjenu demografske strukture, srpskom kolonizacijom, u skladu načertanijevskog programa. Naime, po svaku cijenu se nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao srpsku zemlju, koja se treba u povoljnom povijesnom momentu priključiti Velikoj Srbiji. Omjer genocida nad Bošnjacima možemo ilustrirati pokazateljima o promjeni vlasničke strukture zemljišnog posjeda, koji je oduzet prvom agrarnom reformom 1918. i 1919. godine. Bošnjacima-muslimanima oduzeto je ukupno 1.175.305 hektara poljoprivrednom i šumskog zemljišta. Od akcionarskih društava, banaka i drugih institucija oduzeto je 110.922 hektara zemljišta. Prema tome, oduzeto je ukupno 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta.
Cjelokupna zemlja oduzeta po prvoj agrarnoj reformi 1918. i 1919. godine je dodijeljena 249.518 srpskoj obitelji, među kojima su bili i naseljenici, kolonizatori izvan Bosne i Hercegovine, a naročito “solunaši”. Imamo li u vidu da je svaka obitelj imala u prosjeku po četiri člana, onda proizlazi da je skoro jedan milijun stanovnika srpske nacionalnosti postao vlasnikom i posjednikom zemljišta i znatno se obogatio. Oštrica agrarne reforme 1918. i 1919. godine najviše je bila usmjerena protiv pripadnika islamske vjeroispovijedi, radi ponovnog oživljavanja svetosavske ideologije čija je sintagma – jedan narod jedne religije u jednoj državi. Zbog toga je agrarna reforma na genocidan način provedena i nad zemljoposjednicima muslimanima koji su živjeli u Makedoniji, na Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori. Njima je oduzeto ukupno 231.098 hektara zemljišta, koji su dodijeljeni u vlasništvo 48.267 srpskih obitelji. Primjenom navedene metodologije da je svaka obitelj u prosjeku imala četiri člana, proizlazi da je skoro 200 tisuća članova srpskih obitelji dobilo zemlju, cime se je znatno izmijenila vlasnička i etnička struktura stanovništva. Proces iseljavanja i sa tog područja je nastavljen u Turskoj, paralelno s kolonizacijom srpskog stanovništva, iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije i Korduna. U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca agrarna reforma 1918. i 1919. godine je provedena u znatno blažem obliku u Hrvatskoj i Sloveniji, u odnosu na područja u kojima su živjeli muslimani. Primijenjena je na veleposjednike i oduzeto im je relativno manje zemljišta, što prema statističkim pokazateljima predstavlja oko 1/4 od ukupno oduzete zemlje u državi. To iznosi 406.981 hektara zemljišta, koje je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji, koje su pretežno kolonizirane iz pasivnih krajeva. Tako je na tom području skoro 1.200.000 članova obitelji dobilo zemlju u vlasništvo i posjed.
Agrarna reforma 1918. i 1919. godine jedino nije provedena u Srbiji, u granicama bivšeg Beogradskog pašaluka do 1912. godine, što je dokaz povlaštenog položaja srpskih veleposjednika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iz navedene analize vidi se da je prvom agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine oduzeto bivšim zemljoposjednicima u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1.924.307 hektara zemljišta i podijeljeno na 614.603, pretežito, srpske obitelji. Primjenivši usvojenu metodologiju da obitelj ima prosječno četiri člana, proizlazi da je oko 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasništvo i posjed zemlju, a da za nju nisu ništa platili. S povijesnog gledišta, agrarna reforma je doprinijela najvećoj kolonizaciji srpskog naroda u prostore preko Drine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. To je bio politički koncipiran plan srpske teritorijalne ekspanzije u poslijeratnim uvjetima. Najveći stradalnici bili su pripadnici islamske vjeroispovijedi Bošnjaci, Albanci, Turci i Makedonci, jer od ukupno oduzetog zemljišta po agrarnoj reformi bilo je 3/4 otetog iz njihovog posjeda i vlasništva.
Povijesno, Banjaluka nije srpski grad
Pokraj agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je na temelju diskriminatorskog zakona oduzeta zemlja Bošnjacima, korištene su i terorističke metode, kao poznati “marš smrti” u 1919. godini na Bošnjake iz Lijevče polja kraj Banjaluke. Na plodnim ravničarskim područjima Lijevče polja živjelo je pedeset tisuća Bošnjaka, od kojih su više tisuća vlasnika zemljišnog posjeda ubili srpski teroristi prigodom “marša smrti”, a preostali dio civilnog stanovništva su protjerali sa stoljetnih ognjišta. Duga kolona stradalnika išla je pješice do zbirnih logora na Kosovu i Sandžaku, odakle su prebačeni u Tursku i naseljeni u Anadoliji. Tada su Bošnjaci izgubili zemljišni posjed u općini Banjaluka na najbrutalniji način, genocidom. Srpske obitelji, bezemljaši i solunaši su se naselili u kuće i zaposjeli otetu zemlju Bošnjaka. Došlo je do nagle promjene demografske i vlasničke strukture u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Radi ilustracije navode se statistički pokazatelji da do 1878. godine ni jedna srpska obitelj nije bila vlasnik zemljišnog posjeda u Lijevče polju kraj Banjaluke.
Tek poslije agrarne reforme 1918. i 1919. godine intenzivira se naseljavanje i kolonizacija srpskog stanovništva u općini Banjaluka. Prema prvom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini, za vrijeme Austro-Ugarske, 1879. godine, prema vjerskoj pripadnosti u gradu Banjaluci, Bošnjaci muslimani su bili apsolutna većina stanovništva od 67,71%; a od 1895. godine pa sve do 1991. godine njihov se postotak neprekidno smanjivao, te je danas pao na 19,35%. Broj Hrvata katolika u 1879. godini iznosio je 10,52%, da bi se postupno povećavao te 1931. godine narastao na 29,26%. Na toj razini se zadržao sve do 1953. godine, kada je iznosio 28,34%. Poslije je došlo do naglog smanjenja broja Hrvata u ukupnoj populaciji, pa je njihov udio pao na 10,97% u 1991. godini. Pravoslavno stanovništvo obuhvaća Srbe i Crnogorce, pa ih je prilikom popisa, 1879. godine, bilo 19,80%. Otada se njihov udio u ukupnoj populaciji povećava, te 1931. godine iznosi 30,53%, a intenzivniji porast nastaje 1948. godine kada dostiže 34,78%, da bi 1991. godine iznosio 49,3%. Iz navedenih pokazatelja može se zaključiti da Banjaluka nije povijesni srpski grad, kako tvrdi ratni zločinac Radovan Karadžić, jer se srpsko stanovništvo u taj grad počelo naseljavati u XIX. stoljeću. Nagli porast srpskog stanovništva nastaje poslije provedene agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kada su Srbi oteli zemlju od Bošnjaka, i nakon katastrofalnog potresa 1969. godine, kada su u najvećem broju dobili posao i novosagrađene stanove. Uz to povećanju udjela srpskog stanovništva u gradu Banjaluci doprinio je korpus JNA od 25 tisuća vojnika i 700 časnika, od poručnika do generala, koji su pretežno iz Srbije i Crne Gore.
Povijest se na jedan način ponavlja. U tijeku srpske agresije, od 1992. do danas, srpski agresor provodi genocid na Hrvatima i Bošnjacima u gradu Banjaluci. Kako je registrirala statistika prigodom popisa stanovništva, 1991. godine, u okolici Banjaluke bilo je dvanaest naselja s etnički čistom hrvatskom većinom, ali iz njih su u srpskoj agresiji protjerani skoro svi Hrvati, a njihove kuće i zemljište zaposjele su srpske obitelji. Proces nasilne promjene demografske strukture i zemljišnog vlasništva vrši se sistematski od uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), pa traje skoro 80 godina, ali sve do 1992. godine Srbi nisu u gradu Banjaluci činili apsolutnu većinu stanovništva.
Budući je povijesno Banjaluka bosanski grad, koji se sada nalazi pod okupacijom srpskog agresora, legalna vlada u Sarajevu opravdano traži da se izvrši njegova demilitarizacija i da mirnim putem dođe pod kontrolu organa Federacije Bosne i Hercegovine. Radi toga, internacionalna diplomacija je prihvatila prijedlog o obustavi vojne aktivnosti i mirnog rješavanja statusa grada Banjaluke putem pregovora.
Simbolična naknada za otetu zemlju
Zastupnik u Saboru – Narodnoj skupštini Kraljevine SHS dr. Stjepan Radić u svojim govorima i napisima odupirući se hegemoniji, između ostalog kritizirao je i način provođenja agrarne reforme 1918. i 1919. godine, kojom je nasilno oduzeta muslimanska zemlja (od aga i begova). Zbog toga je radikalski zastupnik Puniša Racić izvršio zločin pucajući u hrvatske zastupnike u njihovim zastupničkim klupama, ubivši Pavla Radića i Đuru Basaričkog i ranivši Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu, pa je dr. Stjepan Radić od posljedica teškog ranjavanja umro 6. kolovoza 1928. godine. Poslije je odlučeno da se Bošnjaci muslimani obeštete za oduzeta imanja, pa je država priznala da je bilo “nepravilnosti” u provođenju agrarne reforme. Doneseni su zakoni o financijskoj likvidaciji odštete za oduzeto zemljište poslije 1928. godine s kojima se počinje regulirati isplata zemljišta. zemljište je tada procijenjeno za 60% manje od stvarne tržišne vrijednosti, a isplata se je vršila u gotovom novcu i obveznicama na rok od 50 godina sa 4% kamata godišnje. Isplata je vršena dva puta godišnje počevši od 1923. godine i trebala je trajati do 1971. godine. Bošnjacima muslimanima je isplaćivana naknada za oduzeto zemljište po dva osnova, za aginsku zemlju (s kmetovskim odnosima) i begovsku zemlju (s najamnim odnosima). Do početka Drugog svjetskog rata bivši vlasnici su naplatili za aginsku zemlju 125 milijuna dinara u gotovini, ili 49%, a u obveznicama 36%, što novčano izraženo iznosi 46,8 milijuna dinara. Ukupno je naplaćeno 171 milijun dinara ili 67,4%, a ostalo nenaplaćeno 83,2 milijuna dinara ili 32,6%. Za razliku od obeštećenja vlasnika za aginsku zemlju, naknada za otetu begovsku zemlju planirana je isključivo u obveznicama, s rokom isplate od 50 godina. Od ukupno predviđenih 650 milijuna dinara u 36 polugodišnjih rata, isplaćene su samo četiri u iznosu 139,5 milijuna dinara, ili manje od 1/4, odnosno 21,5%. Prema tome, nije isplaćeno 510,5 milijuna dinara, ili 78,5%.
Iz navedenih pokazatelja jasno se vidi da oduzeta zemlja bivšim zemljoposjednicima (agama i begovima) nije nikada u cijelosti plaćena, pa nije mogla postati vlasništvo Srba, niti se je pravno valjano mogla prenijeti na njihove potomke. Prema mišljenju pravnih eksperata pravo na neisplaćenu zemlju nikada ne zastarijeva, a zemljišna dokumentacija o provođenoj agrarnoj reformi sačuvana je u Arhivu grada Sarajeva i Beču.
SAŽETAK
Nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. počeo se primjenjivati načertanijevski nacionalni program velikosrpskog hegemonizma, kolonizacijom srpskog stanovništva na osvojenim teritorijama Kosova, dijela Sandžaka i tzv. jugoslavenske Makedonije. Taj proces kolonizacije srpskog stanovništva preko Drine intenziviran je poslije Prvog svjetskog rata, kada je stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. godine. Među prvim zakonskim aktima nove države bila je Agrarna reforma 1918. godine, radi kolonizacije i promjene demografske i vlasničke strukture stanovništva. Ona je najdrastičnije provedena u Bosni i Hercegovini, nad zemljoposjednicima Bošnjacima muslimanima, od kojih je oduzeto 1.286.227 hektara poljoprivrednog i šumskog zemljišta kasnije podijeljenog na 249.518 srpskih obitelji. Na isti način postupljeno je prema muslimanima zemljoposjednicima u ostalim dijelovima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa i onima koji su živjeli u Makedoniji, Kosovu i Metohiji, te Sandžaku i Crnoj Gori. Na pripadnike islamske vjeroispovijedi otpada 3/4 od ukupnog zemljišta, koje je oduzeto agrarnom reformom od 1918. i 1919. godine, što ih je dovelo u težak ekonomski položaj i prisililo na iseljavanje u Tursku. Iz prezentiranog razmatranja se vidi da je u Hrvatskoj (Dalmacija, Slavonija), Vojvodini i Sloveniji agrarna reforma primijenjena na krupne zemljoposjednike, pa im je oduzeto 406.981 hektar zemljišta, što je ispod 1/4 ukupnog zemljišta, te je podijeljeno na 316.762 srpske obitelji.
Ukupno je agrarnom reformom oduzeto 1.924.307 hektara zemljišta i podijeljeno na 614.603, pretežno srpske obitelji. Na taj način, prema primijenjenoj metodologiji u analizi proizlazi da je blizu 2.450.000 članova obitelji dobilo u vlasništvo i posjed obradivo i šumsko zemljište, pa je time izvršena prva kolonizacija srpskog stanovništva, čime je izmijenjena demografska i vlasnička struktura nad zemljištem u prvoj Jugoslaviji.
Pravni akti o agrarnoj reformi u Bosni i Hercegovini 1919. do 1933. godine
1. Proglas regenta Aleksandra o agrarnoj reformi od 5. januara 1919. godine
2. Prethodne odredbe za primjenu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine, Sl. novine KSHS broj 11./1919.
3. Uredba o zabrani otuđivanja i opterećivanja zemljišta velikih posjeda od 4. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS, broj 82. od 21. jula 1919. godine.
4. Uredba o upisu vlasništva bivših kmetova kmetovskim selištima u zemljišnim knjigama u Bosni i Hercegovini od 21. jula 1919. godine. Sl. novine KSHS 84./1919. godine.
5. Uredba o pobiranju prihoda (žetvi) u 1919. godini s beglučkih ziratnih zemljišta u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 81./1919. godine.
6. Uredba o postupku s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS broj 40. od 22. februara 1920. godine.
7. Izmjene u Uredbi o postupku s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini od 14. februara 1920. godine.
8. Uredba o financijskoj likvidaciji agrarnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KSHS 111./1921. godine.
9. Zakon o provedbi djelomične eksproprijacije zemljišta velikih posjeda za javne interese, kolonizaciju i izgradnju radničkih i činovničkih stanova. Sl. novine KSHS broj 10/1922. godine.
10. Zakon o izmjenama i dopunama zakona koji se odnose na agrarnu reformu u Bosni i Hercegovini. Sl. novine KJ broj 21./1933. godine.
Znanstveni i stručni radovi
11. Genocid nad Muslimanima u Bosni i Hercegovini, agrarnom reformom iz 1918. i 1919. godine, studija financirana od Fonda za naučno istraživački rad BiH, Sarajevo, 1991. godine.
12. Kako su Srbi postali zemljoposjednici u Bosni, od Dženane Efendić Semiz, Muslimanski glas, od 3. V. 1991. godine.
13. Srbi na otetoj zemlji, od Dženane Efendić Semiz, Novi Vjesnik, 8. VIII. 1992. godine.
14. Pravedno 75:25%, od Dženane Efendić Semiz, Vjesnik, od 26. IX. 1995. godine.
15. Međunarodna diplomacija na ispitu savjesti, od Marka Babića, Vjesnik, 23. VI. 1995. godine.
Comments powered by CComment